Čudna udobnost poznate nesretnosti
Niko ne donosi sud tako brzo kao onaj ko stoji na sigurnoj udaljenosti od života o kojem govori.
Čuje se to za stolom i u kuhinjama firmi, i uvijek izađe na isti način, napola zabrinuto, napola razdraženo. Trebao je otići još prije deset godina. Traći se na tom poslu. Ja tako nikad ne bih mogao živjeti. Ljudi koji to govore rijetko su zlonamjerni. Obično im je stalo do osobe o kojoj pričaju, i upravo ih zato cijela stvar nervira. Ono što izgovaraju nije prezir nego neka vrsta nestrpljenja pred očiglednim, osjećaj koji imate dok gledate nekoga kako traži naočale koje mu stoje na glavi.
Iz njihove perspektive to stvarno izgleda očigledno. S udaljenosti sve djeluje jednostavnije. Izbaci godine konteksta, nedovršene razgovore, razloge koji su tada imali smisla, i ostavi urednu malu priču s rješenjem na kraju. Brak postane brak koji je odavno trebalo okončati. Posao koji je neko prihvatio u dvadeset osmoj i nikada ga nije napustio postane očita greška, a prijateljstvo koje se održava iz navike nešto čega se jednostavno treba osloboditi. Svedeno na jednu rečenicu, sve izgleda kao problem koji ima odgovor.
Ali niko ko živi unutar takvog života ne doživljava ga kao rečenicu.
Ono što posmatrači sa strane obično promaše jeste da život koji čovjek na kraju napusti nikada nije život na koji je pristao. Nije da je neko sjeo u dvadeset šestoj, pažljivo odvagao mogućnosti i odabrao verziju sa šutnjama u njoj. Ono što se desilo bilo je sporije i daleko manje dramatično. Život se mijenjao, komad po komad, kroz godine toliko neupadljive da bi se rijetko koja od njih uopšte dala prizvati zasebno. Očekivanja su spuštana tiho, bez najave. Sitna razočarenja prihvatala su se jer bi pobuna protiv njih djelovala neproporcionalno, i jer ima nečeg pomalo ponižavajućeg u dizanju galame oko stvari koje su, kad se gledaju pojedinačno, sasvim beznačajne.
Ima rečenica za kojima se u tim godinama poseže, i sve su savršeno razumne. Svaka veza ima svoje krize. Nijedna karijera ne zadrži uspone zauvijek, i svaka porodica traži poneki kompromis. Niko nikoga ne vara kad to izgovori. Upravo ih to i čini tako uvjerljivim. Tačne su, umjerene su, i stižu baš u trenutku kada nešto neugodno treba objasniti. Problem nikada nije pojedinačna rečenica već što niko ne sagleda cjelinu.
Pitajte nekoga poslije svega kada je krenulo naopako i gledajte kako odmah počinje tražiti taj trenutak. Postoji jak nagon da se u njega vjeruje, u neki presudan razgovor, izdaju ili vrata koja su se zalupila dovoljno glasno da se zapamti. To je podnošljivija priča od one druge, jer se na jednu katastrofu barem može pokazati prstom. Ono što većina, ako je poštena prema sebi, na kraju otkrije jeste da takav trenutak ne postoji. Postoji samo dugačak niz sitnih zahtjeva, od kojih svaki dolazi sam za sebe i svaki je dovoljno skroman da bi odbijanje djelovalo sitničavo. Budi strpljiv još malo. Imaj razumijevanja za nešto što razumijevanje zapravo ne zaslužuje, i daj još malo od onoga što si namjeravao zadržati za sebe. Godinu, pet ili deset kasnije, život sagrađen od svih tih razumnih ustupaka više ne liči na život koji je iko namjeravao živjeti.
Treba reći i to da se ustupci obično prave iz dobrih razloga, ili barem razloga koji bi izdržali pred bilo kojim razumnim svjedokom. Tu je bolestan roditelj, ili kredit podešen prema dvjema platama, ili dijete od jedanaest godina koje se tek naviklo na novu školu i ne može se ove godine ponovo seliti. Onda dijete ima trinaest. Onda šesnaest i polaže ispite, a prozor u kojem se sve to moglo obaviti bezbolno zatvorio se, a da niko nije baš gledao kako se zatvara. Okolnosti rijetko kažu “Ne.” otvoreno. One kažu “Ne sada.”, ponovo i ponovo, tonom koji jako podsjeća na obzir prema drugima.
Ono što to otkriva o ljudima nije nedostatak hrabrosti. To je nešto čudnije i, po meni, fascinantnije.
Izuzetna ljudska sposobnost nije glad za srećom već prilagođavanje, ona bešumna brzina kojom čovjek usvoji “novo normalno” i prestane ga primjećivati kao novo.
Primjer?
Uselite se pored pruge i dvije sedmice nećete oka sklopiti. Do drugog mjeseca prespavaćete voz u 6:40 i iznenaditi se kada ga gost spomene. Usamljenost se ponaša vrlo slično i nakon dovoljno vremena prestane se uopšte predstavljati kao usamljenost. Postane samostalnost, ili mir i tišina, ili to da se nikome ne morate objašnjavati. Razočarenje ide istim putem. Doživljeno dovoljno često i u predvidivim razmacima, izgubi oštricu i postane dio svakodnevice. Ništa od toga nije poricanje. To je odličan i uglavnom koristan mehanizam, ista ona sposobnost koja ljudima omogućava da prežive tugu, rat ili bolest, samo što jednako dobro funkcioniše i u uslovima koje niko ne bi trebao preživljavati.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Pretpostavljam da je to pravi razlog zašto je od poznatog nezadovoljstva ili nesretnosti tako teško otići. Daleko prije nego što iko pomisli na odlazak, ona je već promijenila ime.
Dolazi kao stabilnost, ili kao lojalnost, ili kao realan pogled na to šta život stvarno nudi. To nisu baš laži, i zato se s njima tako teško raspravlja. Neko stvarno i jeste lojalan, neko je stvarno i odgovoran. Ali riječi su tiho prestale bilo šta opisivati i preuzele drugi posao, a taj je da situacija zvuči kao odluka umjesto kao izostanak odluke. U jednom trenutku čovjek prestane provjeravati stoji li etiketa još uvijek uz ono na šta je zalijepljena, a čim ta provjera stane, strah može sasvim mirno nastaviti svoj posao pod drugim imenom.
Mentalitet tu ne pomaže, jer mentalitet voli izdržljivost. Hvalimo čovjeka koji je ostao. Divimo se ženi koja je održala obećanje dugo nakon što je osoba kojoj ga je dala postala neko sasvim drugi. Ustrajnost ima vlastiti rječnik i sav je laskav: čvrstina, posvećenost, kičma, izdržati do kraja. I u tome ima nečega što vrijedi braniti, jer svijet u kojem bi svi otišli čim postane teško bio bi bijedno i neozbiljno mjesto za život. Ali ustrajnost nije automatski vrlina, i tu jezik počinje iznevjeravati ljude. Ponekad je ono što se hvali kao odlučnost zapravo inercija koja je naučila lijepo ponašanje. Izvana izgledaju identično. Iznutra se razlikuju, mada se i ta razlika nakon dovoljno vremena zamuti, što je dio problema. Čovjek može provesti decenije primajući čestitke za osobinu koju zapravo nema.
Odlazak se, s druge strane, opisuje kao čin hrabrosti, i taj mi je okvir oduvijek djelovao pomalo pogrešno.
Samo odlaženje nije težak dio. Dok neko stigne do vrata, teži posao je obično obavljen mjesecima ili godinama ranije, nasamo, i sastojao se gotovo isključivo od toga da čovjek sebi dopusti da naglas postavi jedno pitanje.
Je li ovo i dalje život koji želim?
Većina ljudi nikada ne stigne dotle. Ne iz kukavičluka, šta god presude za stolom nagovještavale, nego zato što je pitanje puno skuplje nego što izgleda. Ono ne prijeti samo budućnosti. Ide unazad i dovodi u pitanje sve što je već preživljeno. Ako odgovor ispadne ne, onda svaki odgođeni plan, svako pažljivo sklopljeno opravdanje i svaka godina provedena u spuštanju kriterija moraju ponovo biti izvučeni i pregledani pod daleko manje blažim svjetlom. To nije mali obračun. To je revizija vlastitog rasuđivanja, provedena bez prava na žalbu, i ne postoji verzija koja ne boli.
Tu je i pitanje ko bi sve morao živjeti s posljedicama takvog odgovora. Vrlo malo ljudi odlučuje samo za sebe. Jedno ne povlači za sobom supružnika koji nije uradio ništa očito loše, djecu kojoj bi se moralo nešto reći, roditelje koji su bili ponosni na taj aranžman, prijateljstva sklopljena oko para a ne oko osobe. Svako ko o tom pitanju razmišlja svjestan je da iskren odgovor znači postati, barem na neko vrijeme, onaj problematični u tuđim pričama. Neki nikada ne pređu preko te računice, i bilo bi lako praviti se da je ta računica beznačajna. Naspram toga, ostanak zapravo nije kukavički izbor. To je izbor koji čovjeku omogućava da ne dovede u pitanje vlastitu priču. A malo šta je teže od toga.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg se poznato tako čvrsto drži, i on sa strahom nema nikakve veze.
Nepoznato ne dolazi s uspomenama.
Šta god da ne valja u životu koji već imate, on ima sadržaj. Rođendane koji su bili dobri… kafić u kojem znaju šta pijete… komšiju koji pozdravlja kako treba. Stotine rutina koje više ne traže nijednu svjesnu misao, što je oblik bogatstva koji niko ne primijeti dok ga ne izgubi. Ljudi nisu vezani samo za ljude u svom životu nego i za njegovu strukturu, a ona se gradi godinama. Zato savjeti sa strane često ne budu dobro primljeni. Bave se nesrećom, a zanemaruju sve ono u šta je ta nesreća s vremenom urasla. Reći nekome da ode znači tražiti od njega da se odrekne ne samo nesreće, nego i porodice, poznatog okruženja i verzije sebe koju drugi već godinama prepoznaju. Savjet možda nije pogrešan. Samo traži puno više nego što se na prvi pogled čini.
Čak i nesreća, ako potraje, dobije svoju “geografiju”. Naučite gdje se šta nalazi. Naučite koje teme treba zaobići, koji su dani gori i kako se kroz sve to kretati bez više štete nego što je nužno. To znanje teško se stiče i potpuno je neprenosivo. Početi ispočetka znači sve to prvo predati, unaprijed, u zamjenu za obećanje da bi se nešto bolje moglo pojaviti. Nijedan razuman čovjek u tome ne vidi naročito dobru razmjenu. Čudo nije to što ljudi oklijevaju; čudo je što na to iko ikada pristane.
Ostaje još riječ udobnost i mogućnost da je većina nas godinama koristi pogrešno. Udobnost nije uvijek prisustvo mira. Vrlo često nije ništa drugo nego odsustvo iznenađenja, a ta dva stanja se iznutra lako pobrkaju jer daju sličnu tišinu.
Život može biti potpuno predvidiv i potpuno bez radosti u isto vrijeme, a predvidivost će uvjerljivo glumiti zadovoljstvo sve dok niko ne zagrebe ispod površine. To je možda najtiša okrutnost u cijeloj stvari. Rutina nikoga ne mora nagovarati da ostane. Ona jednostavno traje, godinu za godinom, dok se život na koji se čovjek navikao ne raširi preko cijelog horizonta, a svaka alternativa ne počne izgledati ne toliko nepoželjno koliko neizvodljivo, kao nešto što se dešava drugim ljudima, s drugačijim okolnostima i boljom srećom od naše.
Do tada se pitanje već prestalo postavljati, jer više nema ničega uz šta bi se odgovor mogao izmjeriti, a sve drugo postalo je nezamislivo. To više nije odluka koju iko donosi. Postalo je prilično tačan opis svijeta, i zato će ljudi za stolom i dalje pitati zašto on jednostavno ne ode, a on će i dalje ostajati bez odgovora koji bi ikoga zadovoljio, njega samog uključujući.
