Ko će nam biti u mislima prije posljednjeg daha
Za sve se u životu spremamo. Za ispite učimo, za putovanja pakujemo kofere, za starost štedimo i računamo koliko će nam trebati. Jedino se za onih nekoliko posljednjih minuta ne sprema niko, iako su one jedino što nam je zagarantovano. Kad ih i zamislimo, zamišljamo ih kao film u kojem nam pred očima projuri cijeli naš život.
A meni se čini da to neće biti film nego soba, mala i tiha, u koju uđe samo nekoliko ljudi, i da ih nećemo mi pozvati.
U tu sobu ne ulazi ništa od onoga po čemu smo se cijeli život mjerili. Diplome, plate, kuće i dobijene bitke ostaju pred vratima. Tu se više ne pita šta smo postigli nego koga smo voljeli i kako smo to radili. Možda je to i jedino pravedno u cijeloj ljudskoj priči, jer ljubavi ima i onaj ko nikad nije imao ništa drugo, i nju niko ne može ni naslijediti ni kupiti.
Lica koja tada uđu ne biramo. Naravno, doći će oni koje smo voljeli, ali će s njima ući i ljudi za koje bismo se zakleli da smo ih davno zaboravili. Neko ko nam je u najtežoj godini došao na vrata bez najave i ostao dok nije prošlo. Komšinica koja je godinama zalijevala naše cvijeće dok nas nije bilo kod kuće i o tome nikad nije rekla ni riječi. Ući će i neko koga nismo vidjeli od rane mladosti, neko uz koga smo prvi put saznali nešto o sebi, i to saznanje je ostalo dugo poslije njega, kao svjetlo koje još pada iz sobe u kojoj odavno niko ne živi. Ti ljudi ne dolaze zato što su nam bili najbliži nego zato što su nas dotakli na mjestu koje niko drugi nije našao, i dolaze bez ljutnje i bez računa. Sjećanje ne radi po zasluzi nego po dubini, pa se život, kad se prevede na ono što od njega ostane, svede na nekoliko ljudi i nekoliko trenutaka u kojima smo se osjećali voljeni i prelijepo živi.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
S tim licima dođe i kajanje, samo rijetko onakvo kakvim ga zamišljamo.
Za ono što smo uradili obično postoji nekakav račun koji se može platiti, izvinjenje koje se može izgovoriti, šteta koja se barem djelimično da popraviti. Teže je s onim što nismo uradili. Nema obreda za pismo koje nikad nije napisano, za posjetu koja se nikada nije ostvarila, za rečenicu koju nikada nismo izgovorili jer nam se činilo da je prekasno. Propusti nemaju ni datum ni mjesto, pa ih ne možemo ni ostaviti iza sebe, i zato nas na kraju vjerovatno više bole od svega što smo skrivili glasno i vidljivo. To su jedini grijesi koje počinimo tako što ništa ne učinimo.
Posebno mjesto u toj sobi imaju ljudi koje smo voljeli, a s kojima nismo mogli biti. To nije isto što i propust, jer tu se ništa nije zaboravilo ni odgodilo, nego je život jednostavno bio raspoređen tako da se dvije putanje nisu mogle spojiti. Neko je bio predaleko, neko nam je u život došao prekasno, nekoga smo sreli u vrijeme kad ni on ni mi nismo bili slobodni da išta promijenimo. Takva ljubav ne prestaje time što se ne živi. Ona se povuče u jedan tihi dio čovjeka i tamo ostane netaknuta, bez umora od svakodnevice i zato se među posljednjim licima sigurno pojavi. Nju nosimo kao ožiljak koji možda više ne boli, ali se tačno zna gdje je. Za propušteno nema obreda, ali ima milosti. Ona ne dolazi od nas i ne može se zaslužiti, i možda baš zato liječi. Neko nam kaže da je sve u redu iako zna tačno da nije, i mi tu neistinu primimo kao pitku vodu. Neko nam oprosti bez uslova i bez objašnjenja. U takvim trenucima čovjeku se učini da kroz drugog čovjeka progovara nešto veće od njega samog, i za taj osjećaj ne treba imati ni crkvu ni riječi, dovoljno je jednom to doživjeti.
Ljubav se u svemu tome ponaša drugačije nego što obećavaju pjesme. Ne ostaje iza nje ono najglasnije, ni zaljubljenost, ni velike noći, ni rečenice za koje smo mislili da ćemo ih zauvijek pamtiti . Ostaje ono što je neko radio bez publike. Ko nam je bio podrška kad nije morao… ko je znao šutjeti ili nešto reći u pravom trenutku. Ko nam je grijao dušu svojom toplinom… ko nas je doživio onakvim kakvi jesmo i nije otišao. Takva ljubav ima osobinu koja mi se čini važnijim od svih ostalih, a to je da nastavlja biti tu i kad jedne strane više nema. Čovjek je poslije smrti još neko vrijeme ime u tuđim ustima, pa onda ime u tuđim mislima i u tuđim navikama, u jelu koje se sprema na njegov način, u pjesmi koju više ne možemo slušati do kraja a da se ne rasplačemo, i dok god je tako, nije sasvim otišao.
Odatle vjerovatno i ona stara ljudska potreba da nas neko poslije pamti, koja nema puno veze sa slavom. Smrt nam oduzme svaki način da i dalje postojimo osim onog u tuđoj glavi i u tuđem srcu, i mi se nadamo da će tamo biti mjesta. Ako u toj misli ima nečeg utješnog, to je da se ona može uzvratiti unaprijed. Za nekoga ko sada hoda oko nas ili je u našim mislima, mi smo upravo ono lice koje će mu se javiti na kraju, i to je jedina vječnost o kojoj još možemo nešto odlučiti.
Niko ne zna kada će mu se ta soba otvoriti i nikakva priprema tu ne pomaže. Zna se samo da u nju ne ulaze naše zasluge nego ljudi, i da ih tamo ne možemo dovesti naknadno. Zato mi se čini da se cijeli ovaj život, sa svim svojim planovima i odgađanjima, na kraju svodi na nekoliko sasvim jednostavnih stvari koje još stignemo uraditi. Nazvati nekoga i usrećiti ga. Sjesti kod nekoga na pola sata i ne reći ništa pametno. Izgovoriti naglas ono što dugo držimo u sebi, dok još ima ko da čuje. Kad se ta soba jednom otvori, u nju uđu upravo takvi trenuci, a s njima i lica koja su tada sjedila prekoputa nas.
Uđu i ona s kojima nikad nismo uspjeli sjesti, ona koja smo voljeli izdaleka i u mislima, i za njih se će u toj sobi uvijek biti mjesta.
