Kosančićev venac
Stara majka joj je govorila da košava odnese iz kuće sve što se u njoj predugo čuvalo. Nina je u to vjerovala tek napola. Ali te noći, dok je vjetar tresao prozore kuće na Kosančićevom vencu i zviždao kroz pukotine starih ramova, prvi put je razumjela šta je stara majka mislila.
Vratila se s otvaranja izložbe nešto prije ponoći. Narodni muzej, vino u tankim čašama, stare ikone koje su poslije vijekova tame ponovo imale lica, i pored svake, na malom bijelom kartonu, njegovo ime i muzej u Ottawi.
Nije ga vidjela skoro pedeset godina.
Bili su dvoje djece iz iste ulice koja su ljeta provodila crtajući Savu sa zidina Kalemegdana. Kad su imali petnaest, krenuli su u različite škole i prestali se viđati. Negdje osamdesetih sasvim su se izgubili iz vida, a život ga je kasnije odveo u Kanadu.
Poslije je došlo sve ostalo: njegov brak, njena dugogodišnja veza, djeca, razvodi i razilaženja… Njegovo ime je jednom slučajno vidjela u novinama, uz neku spašenu fresku. A prošle jeseni, poslije dvije čaše vina i jedne neprospavane noći, pronašla je njegovu adresu i napisala mu samo jednu rečenicu: Crtaš li još Savu? Odgovorio je za sat vremena. Od tada su pisali skoro svaki dan. O knjigama, o razvodima, o muzici, o koljenima koja bole kad pada kiša, o svemu.
Večeras se okrenula u sali i on je stajao tamo. Prosijeda, gusta kosa, bore oko očiju kad se nasmije. Smijeh tačno onakav kakav je slutila iz poruka. Ruke… tanki, sigurni prsti, miris terpentina i starog laka koji ni sapun ne može sasvim sprati.
Poslije izložbe prošetali su do njene kuće, kroz vjetar i niz kaldrmu, pričajući o svemu osim o onome. Na rastanku ju je poljubio u obraz, malo predugo.
Sad je stajala u mraku svog stana, hladnih obraza i kose zamršene od vjetra, i znala je da neće zaspati.
Svukla se ne paleći svjetlo. Čaršafi su bili ledeni i to je bilo gotovo bolno ugodno. Ležala je na leđima pod pokrivačem, slušala kako košava lomi grane na padini ispod prozora, i nije se zaustavila.
Dotad je bilo samo bljeskova, koje je naučila gasiti kao što se gasi cigareta. Rečenica iz neke njegove poruke, pročitana u dva ujutro: Moj posao je jednostavan. Ništa ne pokrivaš. Samo vraćaš ono što je već bilo tu. Njegov glas na jedinom snimku koji joj je poslao, promukao od prehlade. Večeras, njegova ruka na njenom laktu dok su se spuštali niz kaldrmu. Te misli o njemu nikad nije prekidala. Puštala ih je da dolaze kad hoće — u tramvaju, na pijaci, nad nedovršenim esejom. Gasila je samo ono što bi došlo poslije njih, vrelinu koja bi joj se podigla iz stomaka. Morala se suzdržavati, kao na usponu kad osjećaš da bi mogla do vrha, a ipak staneš.
Večeras je odlučila ići do vrha.
Neka počne kucanjem, odlučila je. Ne glasnim. Dvaput, tiho, kao da kuca neko ko se još može predomisliti.
Otvorila je, a on je stajao na pragu, crvenih obraza, prosijede kose razbarušene od vjetra. Nije rekao ništa. Sve riječi potrošili su na poruke u kojima nisu napisali ono jedno.
Poljubio ju je odmah, još na vratima. Ne nježno. Nježnost je bila za stare prijatelje, a ovo je bilo nešto što je predugo čekalo u mraku i sad izlazilo gladno. Uhvatio joj je lice hladnim dlanovima, palci na jagodicama, a ona ga je povukla unutra i vrata su se zatvorila pod težinom njihovih tijela. Okusila je vino na njegovim usnama. Hladnoću ulice. Nešto gorko, možda strah? Ili samo sve te godine.
U toj priči nije bila mlađa nego što jeste. Nije ni željela biti. Imala je skoro šezdeset godina i tačno je znala šta hoće.
Haljinu joj je skidao onako kako skida stari lak sa slike, strpljivo, sloj po sloj. A onda je izgubio strpljenje i haljina je skliznula na pod uz zvuk nalik uzdahu. Na trenutak je poželjela ugasiti i ono malo svjetla s ulice. Tijelo koje je gledao nosilo je cijeli jedan život: dug ožiljak preko lijevog koljena (uspomenu na pad na Dolomitima), tragove svega što je preživjela daleko od njega. Kleknuo je i prešao palcem preko ožiljka sporo, pažljivo, onako kako prelazi preko pukotine na staroj ikoni. Ne da bi ga sakrio. Da bi ga upoznao.
Dlanovi su mu bili još hladni od vjetra. Od svakog dodira koža joj se ježila, a onda se pod njima zagrijavala.
Ustao je i prešao joj dlanom niz kičmu, i ona se izvila prema njemu.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Ispod pokrivača, sama u mraku, Nina je osjetila kako joj se vlastita ruka pomjera i prati put njegove — preko ključne kosti, niz grudi, preko stomaka koji je podrhtavao. Nije se zastidjela.
Spustio ju je na krevet i na trenutak se samo zagledao u nju. „Tolike godine”, rekao je. To je bilo sve što je rekao i bilo je dovoljno.
Njegove usne su krenule putem kojim su ranije išle samo ruke. Vrat. Udubljenje iznad ključne kosti. Grudi, polako, sve dok joj se bradavice nisu ukrutile pod njegovim jezikom i dok mu nije zarila prste u kosu. Stomak. Koljeno i ožiljak na njemu, još jednom. Unutrašnja strana butina, gdje je koža toliko tanka da je osjetila njegov dah prije dodira. Kad ju je konačno okusio, izgovorila je njegovo ime naglas. Glasno, promuklo, u praznoj sobi, dok su joj se kukovi sami odizali s kreveta. Njegov jezik se nije žurio. Čitao ju je polako i temeljito, sve dok nije našao mjesto od kojeg je zadrhtala cijelim tijelom, a onda se tu zadržao. Zgrabila ga je za kosu i privukla jače uz sebe, bez ikakvog stida, tražeći još.
Povukla ga je sebi i skidala mu ostatak odjeće nestrpljivim rukama, a oboje su se smijali jer kopča kaiša nije htjela popustiti. Taj smijeh je bio važan. Bio je to isti smijeh iz njihovih poruka, onaj zbog kojeg se u njega i zaljubila. A onda smijeha više nije bilo. Samo njegova težina na njoj, nepoznata, a ipak odavno njena. Njegovo čelo na njenom. Trenutak tišine prije nego što je ušao u nju, polako, gledajući je u oči kao da traži dozvolu koju mu je davala mjesecima i mjesecima, u svakoj poruci, a da to nijedno nije napisalo.
Nisu bili mladi i nisu ni trebali biti. Mladi se žure. Oni su znali koliko košta čekanje i nisu ga namjeravali traćiti. Ritam je u početku bio spor, skoro nepodnošljivo spor. Osjećala ga je cijelog, svaki pokret kao rečenicu koju su predugo prešućivali. Onda ga je obuhvatila nogama i povukla dublje, i nešto je u njemu popustilo. Postao je grublji, a ona je to htjela. Htjela je njegove zube na ramenu, njegove prste zarivene u kukove, htjela je biti željena tako da joj na tijelu ostane trag.
Okrenula ga je na leđa. Sad je ona vodila. Sjedila je na njemu, oznojena i kose rasute preko lica, njegovih ruku na svom struku, i gledala kako mu se mijenja izraz dok se pomjera. Kako nestaje sva ona uglađena suzdržanost čovjeka iz muzeja i ostaje samo muškarac koji je želi. Muškarac iz pisama, napokon od krvi i mesa. To ju je uzbuđivalo više od svega.
Nije bilo ničeg nježnog u tome kako je stiglo. Ubrzala je, uzimala ga dublje i jače, kose zalijepljene za znojna leđa, a on ju je držao za kukove i vukao na dole, u susret svakom pokretu. Krevet je udarao o zid i nije je bilo briga ko ih čuje kroz zidove stare kuće. U jednom trenutku se pridigao, uzeo joj bradavicu među zube i stisnuo, tek toliko da zaboli, a ona je kriknula i ubrzala još više. Onda je spustio ruku između njihovih tijela i našao je palcem, tačno ondje gdje je trebalo, i sve se svelo na zvuk njihovih tijela i njen dah koji se lomio. „Jače“, rekla mu je. „Ne prekidaj.“ To nije bila molba. Svršila je glasno, bez imalo stida, zabačene glave, stežući ga u sebi dok ju je talas za talasom tresao do vrhova prstiju. On je izdržao još samo nekoliko pokreta. Povukao ju je na dole posljednji put, duboko, do kraja, i osjetila je kako mu se tijelo pod njom zateže, kako svršava u njoj, kako joj prsti ostavljaju tragove na butinama, i čula ga kako izgovara njeno ime, promuklo, glasom kakav mu nikad ranije nije čula.
Ležala je u mraku, zadihana, čaršafa zgužvanih oko gležnjeva, kože užarene uprkos hladnoj sobi.
I bilo joj je teže nego prije.
Jer sad je znala koliko to želi. Dovoljno da shvati da godina poruka u kojima su pisali o svemu osim o ovome nije bila opreznost, nego kukavičluk. U njihovim godinama čekanje se više nije zvalo strpljenjem, zvalo se rasipanjem. A za nekoliko sati jedan avion će poletjeti za Ottawu i njoj će ostati samo ovo. Mašta. I poruke.
Telefon na noćnom ormariću je zasvijetlio.
“Budna si?”
Dugo je gledala u ekran. Onda je napisala “Jesam”.
Tri tačkice. Nestale. Opet se pojavile.
“Dole sam. Već pola sata.”
Pa onda, poslije duže pauze: “Ili pedeset godina. Zavisi kako računaš.”
Prišla je prozoru. On je stajao ispod ulične svjetiljke, na kaldrmi preko koje je košava tjerala suho lišće. Podignute kragne, ruku u džepovima, lica okrenutog prema njenom prozoru. Kao neko ko se još može predomisliti.
Nije se predomislio.
Nina je navukla prvu haljinu koju je napipala, prebacila kaput preko ramena i bosa sišla niz stepenice. Stara majka je govorila da košava odnese sve što se predugo čuvalo.
Večeras je namjeravala provjeriti je li bila u pravu.
