Naličje vode — III
Ono što ostaje
Danima nakon susreta nastavili su razgovor ondje gdje su ga prekinuli na peronu. Razmjenjivali su sitnice koje bi drugima bile nezanimljive, a njima su pružale neobičan osjećaj zajedničke svakodnevice. On bi joj poslao fotografiju, pjesmu ili kakvu usputnu primjedbu, a ona bi mu odgovorila kratkim pričama.
Ali sve je teže bilo razgovarati o običnim stvarima, a ne dotaknuti se onoga o čemu su oboje toliko uporno šutjeli.
Nastavila je raditi, putovati, viđati prijatelje. Nije razmišljala o drugim muškarcima, niti je osjećala potrebu da nekoga upozna. Nije čekala da se on predomisli. Naprosto, niko drugi nije je zanimao, nikoga drugog nije htjela, i u tome nije vidjela ništa što bi trebalo objašnjavati, čak ni sebi.
Krajem augusta, nakon dugog sušnog ljeta, nivo jezera počeo je opadati.
Najprije su se pojavili ostaci starog nasipa, zatim dijelovi kamenih temelja i poneki zid, obrastao blijedom travom. Lokalni list objavio je fotografiju i kratku vijest o ostacima potopljenog naselja.
Otišla je sljedećeg jutra.
Hodala je po vlažnom šljunku, zaobilazeći mulj i naplavljeno granje. Na pojedinim mjestima zemlja je imala skoro neprirodnu boju, kao da još nije odlučila pripada li vodi ili kopnu.
A onda je ugledala stepenice.
Četiri kamene ploče, djelimično obrasle mahovinom. Jedna je bila napukla po sredini.
Slikala ih je i izmjerila udaljenost do nekadašnje obale.
Nije dugo razmišljala prije nego što mu je poslala fotografiju.
„Pronašla sam ih.”
Odgovorio je gotovo odmah.
„Vidim. Mogu li doći?”
Došao je u nedjelju.
Kada je izašao iz auta, nasmiješila se. Prišao joj je i poljubio je u obraz. Dok mu je pričala o putu i neobičnom izgledu obale, posmatrao joj je lice s pažnjom koju je već poznavala. Pogled mu se zadržavao na sitnicama: na njenim jagodicama, na načinu na koji bi skupila obrve dok nešto objašnjava, malim borama uz lijevo oko, pokretu usana neposredno prije osmijeha.
„Opet me tako gledaš”, rekla je.
„Kako?”
„Kao da nešto provjeravaš.”
Nasmijao se.
„Možda i provjeravam.”
Nije pitala šta.
Ponio je vodu i nekoliko sendviča, a ona laptop i mjernu traku. Spuštali su se prema obali oprezno, povremeno se pridržavajući za granje. Stepenice su bile manje nego što su ih pamtili. Kamen je potamnio, ćoškovi su bili izlizani, a iza četvrte ploče počinjala je voda.
„Bio si u pravu”, rekla je.
„Mislio sam da ih ima šest.”
„Možda ih i ima. Ostale su još pod vodom.”
Sjeo je na drugu stepenicu i prešao dlanom preko pukotine.
„Šta sam radila tog dana kad si me prvi put vidio?” upitala je.
„Sjedila si ovdje. Izula si cipelu i istresala iz nje kamenčić.”
„Stvarno romantična slika”, rekla je pomalo sarkastično.
„Bila je još gora. Poslije si je pokušavala obuti stojeći na jednoj nozi.”
Počela se smijati.
„Mogao si barem nešto izmisliti.”
„Mogao sam. Ali ovoga se sjećam.”
Sjela je pokraj njega.
Držao je presavijenu kartu na koljenima, pokušavajući izravnati ćošak koji se savio od vlage. Posmatrala je njegove ruke, malo krupnije nego što ih je pamtila, s izraženim zglobovima i tankim ožiljkom uz palac. Nekada je mogla neprekidno pratiti njihove pokrete. Posebno je voljela kako bi raširio prste kada nešto priča, a onda ih polako sastavio, kao da je time završio misao.
Dotaknula je ožiljak bez razmišljanja.
Prestao je poravnavati papir.
„Još je tu”, rekla je.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Okrenuo je dlan prema njoj. Znala je taj pokret, iako se više nije mogla sjetiti kada ga je posljednji put vidjela. Prešla je vrhovima prstiju preko njegove šake, oprezno, skoro ispitivački, kao da pokušava ustanoviti koliko je od nekadašnjeg dodira ostalo nepromijenjeno.
Tada je sklopio prste oko njenih.
Nije je privukao sebi. Samo joj je držao ruku, mirno, s palcem položenim preko njenih zglobova.
Osjetila je kako joj se grlo steže. Okrenula je lice prema jezeru, ljuta na vlastitu nespremnost za nešto što je toliko puta zamišljala. Od svih stvari koje je mogla poželjeti od njega, odjednom joj se najteže činilo odvojiti ruku.
On je to, izgleda, razumio. Nije se pomjerio.
Tek kada je nešto rekla o udaljenosti do obale, pustio ju je i ponovo razmotao kartu.
Kasnije su sjedili nešto dalje od vode, jeli sendviče i razgovarali o običnim stvarima. Smijali su se njegovoj tvrdnji da bi, uz malo sreće, ispod jezera mogli pronaći i bicikl koji mu je neko ukrao u osmom razredu.
Kad je popodnevna svjetlost počela blijedjeti, pogledao je na sat.
„Morao bih krenuti.”
Kimnula je i počela zatvarati laptop.
„Tamo me čekaju”, rekao je nakon nekog vremena.
„Znam.”
„I ne mislim samo na večeras.”
Pogledala ga je. Nije u njegovom glasu bilo kolebanja, ali ni zadovoljstva čovjeka koji je siguran da je sve uredio pravilno.
„Nisam ni mislila da misliš.”
Sagnula se po torbu. Željela je da je ne gleda dok pokušava prihvatiti ono što je odavno znala.
„Ne bih volio da zbog mene…”
„Nemoj”, prekinula ga je. „Molim te, nemoj mi objašnjavati moj život.”
Zašutio je.
Nakon nekog vremena rekla je, nešto blaže:
„Nisam ogorčena. Samo postoji nešto što želim, a ne mogu imati. To nije isto.”
Dugo ju je gledao, a zatim spustio pogled prema svojim rukama.
Ustali su i krenuli prema stazi. Na rastanku ju je zagrlio. Privukao ju je blizu, s onom prisnošću koju su oboje pokušavali držati pod kontrolom čitavog dana.
Kada se odmaknuo, još je trenutak stajao pred njom.
„Javi mi kad završiš kartu.”
„Hoću.”
Gledala ga je kako odlazi. Na zavoju staze okrenuo se i podigao ruku. Uzvratila mu je, prepoznajući i u tom posljednjem pokretu nešto od momčića kojeg je nekada poznavala.
Ostala je na obali dok njegovo auto nije nestalo iza drveća.
Voda je polako prelazila preko najniže stepenice. Za nekoliko sedmica sve će ponovo biti potopljeno. Nije osjećala potrebu da ostane do tada. Znala je gdje se stepenice nalaze, a sada je znala i koliko se toga među njima promijenilo, ali da ono najvažnije nije.
Sutradan je otvorila kartu i unijela nove mjere. Uklonila je napomenu o nepotvrđenom položaju stepenica i označila četiri kamene ploče koje je vlastitim očima vidjela.
V. je tvrdio da ih ima šest.
Nije imala razloga sumnjati u njegovo sjećanje, ali kao arhitektica nije mogla ucrtati ono što nije uspjela potvrditi. Na karti su ostale četiri stepenice, a iza njih neoznačena površina jezera.
Zatim je pregledala fotografije.
Na jednoj, snimljenoj dok je on pridržavao mjernu traku iznad vode, primijetila je nešto neobično. U donjem dijelu kadra jasno se vidjela njegova ruka, s malim ožiljkom uz palac. Na mirnoj površini, odmah ispod nje, ogledalo se njeno lice.
Zbog ugla pod kojim je slikala, izgledalo je kao da joj njegov dlan miluje obraz.
Sjetila se tog trenutka. On je bio nekoliko koraka dalje, nagnut nad kamen, a ona je pokušavala pronaći najbolji položaj za snimanje. Nisu se ni dodirivali.
Na sljedećoj fotografiji, napravljenoj nekoliko sekundi kasnije, vjetar je već narušio odraz. Ostala je njegova ruka iznad vode, ali njenog lica više nije bilo.
Vratila se na prethodni snimak.
Dugo ga je posmatrala, pomalo začuđena onim što je sasvim obična igra svjetlosti uspjela zabilježiti.
Zatim je fotografiju sačuvala u posebnu mapu, zajedno s njegovim davnim crtežom šest stepenica.
Na karti nije promijenila ništa.
Ni na fotografiji.
